Pedeset nijansi trićpeta * Fifty shades of tricpe

Marko! To ime je odjeknulo poput ekspozije u njenom umu, u njenoj duši, u njenom telu. U jednom trenutku sledila se, potpuno paralisana za bilo kakav artikulisani pokret. Kolena su joj zaklecala, a zatim je počela da se trese, brada i donja usna su joj drhtale dok je kao u bunilu tiho ponavljala: "Marko! Marko!" U ušima joj je bubnjalo, a pred očima joj se mutilo.

U duši joj je vladao pravi haos, jer se svega setila. Svake izgovorene reči, svakog pogleda, svakog poljupca. Činilo joj se da je tek sada bila potpuno svesna količine svog bića koju je unela u tog muškarca, i ponovo je sebi rekla da mu to što ju je napustio nikada neće moći oprostiti. Da, zapravo je tek sada bila u stanju da artikuliše sva osećanja koja je gajila prema njemu. Dok su bili zajedno, ona nije posmatrala sebe kao sebe, već je celim svojim bićem osećala da su ona i on jedno. Zato ju je toliko bolelo. Sada je shvatila da je posle njegovog odlaska ona umrla. I kao što to obično biva sa umiranjem, trebalo joj je baš puno vremena da se iz sveta mrtvih vrati. Kao posle neuspešne transplantacije kada telo odbaci novi organ, on je odbacio nju. Ona je celo svoje mlado i jedro telo, a naročito svoju dušu obavijala oko njega, prepuštajući mu se, kao što je verovala da se i on njoj prepušta. Koliko je samo bila naivna! Nekada je mislila da su ona i on bile dve tečnosti koje su se trebale pomešati i napraviti divan koktel, ali ispostavilo se da je on bio ljigavo ulje koje je isplivalo na površinu, dok je ona bila smrdljiva voda koja je potonula na dno.

Sama pomisao da se on vraća ju je ispunila užasom. Nije bila sigurna da li je on nju želeo da povredi, ali rane od te povrede su još uvek bile sveže. Činilo joj se da te rane nikada neće zaceliti, čak iako ih dugo nije previjala.

Osećala je da suze naviru, njena ramena su se nemoćno povijala unapred, glavu je neveselo pognula, dok su njene grudi ubrzano gubile bitku sa gravitacijom. Kada se u ovom trenutku sećala svog života sa njim, kao da je bila jedna lepa činija puna raznog voća ili nekih grickalica, ali kada su se rastali kao da je to svo voće istrulilo. A onda je počeo da se širi smrad, došle su male i uvek dosadne sirćetne mušice. I dok je bila tako utrnula od bola, vremenom je došao neko (ko? Nije bila u potpunosti sigurna da li je to uradila sama, ili uz pomoć prijateljica, ili je u pitanju bila neka vrsta božanstva ex machina) ko je tu činiju ispraznio od džibre, a potom dobro isprao. Iako je sada bila čista, osećala se neispunjenom. Kao da je neko iznenada izvukao dušu iz njenog tela, osećala je prazninu u sebi, vakuum, koji je izazivao imploziju njenog tela. Bol, nemoć, očaj i bes su u potpunosti zavladali njenim celim bićem. Tiho je jecala njegovo ime, potpuno utrnula od bola, nesvesna ičega u sebi, a kamoli izvan sebe.

I tačno u trenutku kada je očekivala prvu suzu da krene iz levog oka, sve je prestalo. Kao da je bila avion koji je iznenada napustio polje jakih turbulencija i nastavio sa mirnim letom. Setila se kako u početku nije verovala da će uspeti da se vrati među žive, ali je ipak prešla taj put, i kao Feniks iz pepela ponovo zasijala punim žarom! Ovo je bio taj trenutak.

Nikakav zvuk nije dopirao do njenih ušiju, pošto je soba bila potpuno mirna. Njene braon oči su vrlo izoštreno gledale po sobi, ne tražeći ništa specijalno u tom poznatom vidiku. Tada je primetila da do tog trenutka uopšte nije disala. Zatim je polako zatvorila oči i polako duboko udahnula. Kao da ju je taj udisaj napumpao, njeno telo se ispravilo, ramena se zategla, grudi su dostigle nekadašnju čvrstinu, ruke su mirno stajale u njenom krilu. Samo joj je glava još uvek bila blago spuštena. Sada je bila potpuno svesna svoga tela, činilo joj se kao da može da se identifikuje sa svakom pojedinačnom ćelijom u svom telu.

Nije bila svesna šta se tačno desilo, ali činilo se kao da je stigla do srca oluje, do mesta gde vlada potpuni mir, koji se u trenutku prelio u nju. Sve one kafe i pića koja je ispijala sa svojim prijateljicama su bile potpuno bezvredne u poređenju sa ovim trenutkom. Nalet adrenalina koji je započeo njegovim imenom je iz nekog potpuno nepoznatog razloga prestao, njeno srce je ravnomerno pumpalo krv kroz organizam. Zatim je ispustila sav vazduh iz pluća i polako ponovo udahnula. Sa tim udahom je malo podigla glavu, otvorila oči i blago izbacila donju vilicu. Konačno je vrlo tiho i mirno rekla „Marko!“ dok joj je na usnama igrao zagonetan osmeh. Ne mora i ovoga puta sve da bude kao ranije. Ovoga puta, bila je spremna!

***

Marko! The name struck her like thunder, causing an earthquake in her soul and body. In an instant, she froze, incapable of any articulated move. Then her knees shook, a wave that spread to her whole body, all the way up to the lower jaw. Terrified, she kept saying "Marko! Marko!"

Chaos broke out in her soul, because she remembered everything. Every word, every look, every kiss. Once again she saw the amount of her being that she put into that man and once again she thought that she could never forgive him leaving her. Only now was she able to put into words exactly all the feelings she had for him. While they were together, she did not think of herself as a whole, rather she believed from the bottom of her heart that she was one only with him. That's why it hurt so much.

Once again she remembered how she put her young body and soul around him, giving in to him, believing he was also giving in to her. How naive! She used to think that the two of them were two drinks destined to mix and make a beautiful cocktail, but it turned out that he was the slimy oil that came to the top, and she was smelly water that fell to the bottom. She was rejected like an organ after transplantation. She wasn't sure if his intention was to hurt her, but it is what he did. She thought that she could never heal. Furthermore, she felt as if she died after he was gone.

Now she could feel tears building up, her shoulders and head bowed, her breasts were rapidly losing the battle against gravity. Once again she remembered the good times, feeling fresh like a bowl of fruit. Then he left, the fruit rotted away, spreading the smell and attracting the flies. After all this time, someone (time?) washed and dried the bowl. Although clean, she felt empty, a vacuum that caused her body to implode. As if someone just took the soul out of the body. Pain, powerlessness, misery and rage took over. She was whimpering his name, numb with pain, totally unaware of the world around her.

The very moment she felt first tear appearing in the corner of the left eye, something snapped. The tear never made it. She felt at peace. Eye of the storm. Everything stopped. She imagined she was an airplane that suddenly left the strong turbulence field and continued with smooth flight. If she really did die, THIS was the moment of resurrection. The Phoenix will fly again!

No sound reached her ears, because the room was still. Her brown eyes wandered aimlessly across the room. Then she noticed that she wasn't breathing. Instead of panic, she felt full control. She stayed like that, her lungs empty, for a second or two, and then she took a long breath. It pumped her up, straightened her body, stretched her shoulders, breasts reached former firmness, her hands laid at her knees. Only the head remained lowered, but she had control over it. She was aware of every single cell in her body, she reckoned.

She closed her eyes, emptied her lungs once again, and filled them up again. She lifted her head, opened her eyes and put her lower jaw just a bit to the front. Finally, slowly and quietly, she said „Marko!“ while a glimpse of a viscous smile danced on her lips. Things don't have to be the same this time. This time, she was ready!