BREČKICA

Tata je sir kupovao "kod Brečkice".

Do dan danas nije poznato ko ili šta je tačno Brečkica.

Postoje razne teorije:

* Brečkica je ime.

* Brečkica je karakterna osobina.

* Brečkica je opis figure prodavačice sira.

* Brečkica je ime zaseoka u kome se sir proizvodi.

* Brečkica je pokret rukom ili telom koji je neophodno učiniti u cilju dobijanja datog kvaliteta sira.

* ...

Verovatnoća da je bilo koje od ovih objašnjenja istinito je jednaka za svako pojedinačno objašnjenje.

Naročiti kuriozitet predstavlja činjenica da, kada smo kupili stan u Beogradu, i kada je tata na novoj pijaci počeo dao kupuje sir, on ga je opet kupovao kod Brečkice!

***

Nedostaješ mi, tata. I mnogo mi je krivo što nisi imao više vremena sa dečacima.

Srećan ti rođendan.

Snovi

Ovo predstavlja kolekciju od deset snova koje sam sanjao od 2012 do 2016 godine i koji sam zapisao. Naravno, u tom periodu sam imao još snova, ali su mi ovi bili naročito zanimljivi,tako da sam ih zapisao. Od tada nisam sanjao ništa tog intenziteta.

2012-02-29 Sanjao sam devojku kovrdzave crvene kose i odgovarajuceg tena, bez pega, kako se sminka na vrlo neobican nacin - prvo je nanela svu sminku u linijama na lice, pored nosa i gde vec sve treba, a zatim je resila da te boje polako utrljava dok ne dobije odgovarajucu nijansu na svom licu. Ja sam u medjuvremenu pokusavao da joj objasnim sta na engleskom znaci "Bollocks" na taj nacin sto sam isao po sobi i hvatao se za muda, govoreci "Bollocks"! U jednom trenutku je i ona uhvatila svoje medjunozje i rekla "Bollocks". Tada sam se probudio. NAPOMENA: san je bio u boji!
 
2012-03-01 Sanjao sam brzo, sve nesto bezveze, i malo cega mogu da se setim. Ono cega se secam je da sam kod Suncice kuci, ona i njen brat su tu. U jednom trenutku kaze Ilija "Dosao internet", posto ovde gde sada zivim trenutno nema interneta zbog nekih radova ili cega vec. U svakom slucaju, Suncica i ja, maltene u glas, kazemo "Konacno, sad mogu da idem na internet, a ne da pricam tu sa vama, budalama!" NAPOMENA: san je bio u boji!

2012-03-03 Sanjao sam da se nalazim na grabovackoj strani Zapadne Morave, i da treba da predjem na stranu Trstenika preko starog mosta. Morava je bila kristalno cista i imala je prelepu tirkiznu boju, sa dosta kupaca, cija su se tela videla u vodi. Stari most je bio razmontiran, i postojala je samo jedna uska staza za prelazak preko. Ma koliko se trudio, nikako nisam skupio hrabrost da krenem preko, tako da sam ostao sa druge strane. NAPOMENA: san je bio u boji!

2012-08-31 Sanjao sam da se nalazim u nekom bioskopu gde se prikazuje film "Marina Abramovic Umetnik Je Prisutan". Onda se cela bioskopska sala pretvorila u donji podrum kuce u Vrnjackoj Banji. Kada sam krenuo da izadjem odatle, primetio sam da se na dnu plasta sena (koji je iz nekog razloga bio odignut od zemlje) nalazi krokodil. Bio je potpuno miran, tj. nije se pomerao. Medjutim, u jednom trenutku se pomerio i onda je poceo zestoko da se koprca. Shvatio sam da se on tu nalazio dugo vremena i da samo sto nije umro od gladi. Tada se pojavila mama iz gornjeg podruma i rekao sam joj sta se desava. Ona je pokusala da ga dotakne, ali sam je ja sprecio u tome. Ubrzo krokodil je umro od gladi, bukvalno na nase oci. Bio sam zadivljen kolicinom energije koju organizmi imaju u sebi cak i pred samu smrt. Zatim sam uzeo jednu motku i odvojio glavu krokodila od ostatka lesine, a onda je probusio kroz celjusti. Glavu i telo sam stavio na stepenice ispred kuce i onda se probudio.
 
2012-10-21 Sanjao sam kako se setam Trstenikom i zvoni mi telefon. Zove me neki covek iz generalstaba u Beogradu i kaze mi da od sutra ujutru krecem da radim kod njih, posto je moja mama urgirala. Mene hvata nalet panike i kazem im da ja radim u Nemackoj i da me bas briga za njihov posao, ali mi on kaze da sam se ja na to obavezao. Onda ja zovem mamu i objasnim joj celu stvar, pa mi ona kaze da cemo videti sta ce dalje biti. Onda u toj setnji po Trsteniku vidim Brana, i pozdravim se sa njim, a nedaleko odatle je i Suncica. Kad krenem da se pozdravim sa njom, ona se udalji od mene i pocne da me proziva glasno da svi cuju: "Sta sad hoces, sto sad ne ides kod Maje?" Zacudjen, krenem vrlo polako prema njoj, ali mi ona jednako izmice. Na kraju batalim sve i resim da idem kuci, s tim da svratim kod Marinka da vidim kako se snasao kad su mu sklonili kiosk. Nakon malo lutanja prepoznam radnju, ali je samo Goca tu. Ubrzo medjutim dolaze i Bogdan, koji se prilicno ugojio u licu, i Marinko, koji vrlo dobro izgleda posle bolesti. Onda nas trojica i jos moj Voja idemo na kafu u bioskop....
 
2012-10-21 Sanjao sam kako se sa Tosketom i jos nekim kolegama nalazim u kancelariji firme, tj. u kuci kod Zivkova. I naravno imamo neke male zadatke koje treba da uradimo, i onda dolazi Zivkov da imamo sastanak. Posto je on promukao, mora da koristi softver za pisanje svojih misli, a mi mu odgovaramo usmeno. Samo sto je on usao u kancelariju i doneo litar nekog zestokog pica, neko je to pice razbio, pa smo odmah prekrili tu srcu i fleku namestajom koji smo stavili preko. Onda Toske treba prvi da prica sa Zivkovim, ali slucajno iskljuci kompjuter koji sluzi za komunikaciju, i sve tako nesto retardirano se desava. Na kraju nam Zika objasni da moramo da radimo nesto po kuci, ali dok on to objasnjava, pojave se neki duhovi iza njega, i ja shvatim da je on deo neke sekte ili tako nesto, a da kuci treba jedno isterivanje djavola...

2013-09-07 Sanjao sam kako dolazim u stan u kome živim, iako mi je taj stan u stvarnosti nepoznat. Onda pokušavam da otvorim vrata, ali sa užasom shvatam da je stan obijen i da brave nema. Ulazim u stan, proveravam torbicu za novčanik, psujem onoga koji je uzeo moj pasoš i sve bankovne kartice, jedan dan pre mog putovanja u Nemačku. Uto me obaveštavaju da je Slobodan umro. Pokušavam da pozovem Milicu i Voju, ali mi telefon odbija poslušnost. U glavi mi prolazi kada i gde on mora da se sahrani, da moram roditeljima da javim da leš prebace za Trstenik, zato što je tamo sahranjen moj prvi brat. Ne, čekaj! Slobodan je moj prvi brat i on je sahranjen u Trsteniku! Znači da je on opet umro... Pretpostavljam da se te stvari dešavaju, makar samo u snovima. U glavi vrtim scenario da mama i tata moraju da pokupe Bobana dok ja javim policiji da mi je obijen stan... Onda sam se probudio, sa olakšanjem da je sve samo san.

2014-10-22 Sanjao sam kako se šetam po dvorištu skole M.Č.Čajka sa Brajanom Mejom (Brian May, Queen) i kako mi on nešto govori na srpskom. U trenutku kada želim da mu kažem da on baš dobro govori srpski, skoro čak i bez akcenta, on se pretvori u Endrju Vajtheda (Andrew Whitehead) koji me je odmah pozvao u striptiz-bar.

2015-03-23 Sanjao sam kako sam u Ženevi, u haićanskoj prodavnici koja prodaje sve i svašta. U jednoj saksiji sam zapazio jednu dlaku za koju sam jednostavno znao da je Mirina, sagnuo sam se i uzeo je. Dok mi je dlaka još uvek bila u ruci i kako sam se okrenuo da izađem, spazio sam upravo Mirjanu. Bila je obučena u odeću boje peska i pozdravljala se sa prodavačicom na francuskom jeziku. U naletu panike sam ipak odlučio da je pozdravim, što sam i uradio. Ona mi je otpozdravila, podjednako zbunjena kao i ja. Pričali smo nešto neobavezno, kao da smo i ona i ja izbegavali da pričamo o bolnoj temi našeg nepričanja. Sećam se da sam pazio da ona ne primeti da ja držim njenu dlaku, i da sam je u jednom trenutku upitao "Kako je Mateja?" Ona je odgovorila da je dobro, nakon čega sam hteo da znam ko ga čuva. Sada ne mogu da se setim odgovora, a ubrzo potom sam se probudio. Bio je ponedeljak, dvadesettreći mart, pred ponoć. Ono što mi se utisnulo u sećanje je koliko je realan san zapravo bio.

2016-04-01 Sanjao sam kako sedim na nekom kauču i prilazi mi Jelena Brđić, Bojanova sestra. Gleda me sa smeškom i kaže mi: "Ti nosiš malo veću odeću", misleći pri tom da je moja odeća vrećasta. Iako sam shvatio šta mi želi reći, pravim se glup i polako ustajem. Kada se potpuno ispravim, i ona i ja smo svesni da sam za glavu viši od nje, što ja i pokazujem tako što joj stavim šaku na teme, a zatim gledamo taj nivo na mom telu. Ona tada odlazi, a dolazi Jelena Jeka Brđić, Bojanova supruga. Ona me sasvim nonšalantno hvata pod ruku i kaže da ćemo se zajedno slikati. Sa ciljem da me opusti, kaže mi sledeće: "U danu kada treba da se slikaš, prvo ujutru poljubi svoju ćerku. I budi veseo i opušten tog dana." Onda traži od Bojana da nas uslika što on i pokušava svojim telefonom, a Jeka pokušava da preuzme sliku svojim telefonom koji je na preklop i iz nekog razloga ne uspeva. San je bio veseo, a onda sam se probudio.

Svrab

Test

Posting from my mobile, I know it's been a while, but maybe (just maybe) I'll post regularly here from now on.

BTW, I don't think I'll bother to translate posts anymore

Strange - Čudno

While I was gardening this morning, I found a rather big chunk of pure love.

This is pretty strange for at least two reasons:
1. I don't have a garden.
2. I could never recognise love, even if it bit me on the ass.

So after some thinking over it, I put it back to earth just before I peed over it.

*****

Dok sam jutros radio u bašti, našao sa popriličan grumen čiste ljubavi.

Ovo je stvarno čudno iz najmanje dva razloga:
1. Ja nemam baštu.
2. Ne bih ti ja umeo prepoznati ljubav sve i da me ona ugrize za dupe.

Tako da sam nakon malo premišljanja vratio ljubav u zemlju, pa sam je onda zapišao.

Pedeset nijansi trićpeta * Fifty shades of tricpe

Marko! To ime je odjeknulo poput ekspozije u njenom umu, u njenoj duši, u njenom telu. U jednom trenutku sledila se, potpuno paralisana za bilo kakav artikulisani pokret. Kolena su joj zaklecala, a zatim je počela da se trese, brada i donja usna su joj drhtale dok je kao u bunilu tiho ponavljala: "Marko! Marko!" U ušima joj je bubnjalo, a pred očima joj se mutilo.

U duši joj je vladao pravi haos, jer se svega setila. Svake izgovorene reči, svakog pogleda, svakog poljupca. Činilo joj se da je tek sada bila potpuno svesna količine svog bića koju je unela u tog muškarca, i ponovo je sebi rekla da mu to što ju je napustio nikada neće moći oprostiti. Da, zapravo je tek sada bila u stanju da artikuliše sva osećanja koja je gajila prema njemu. Dok su bili zajedno, ona nije posmatrala sebe kao sebe, već je celim svojim bićem osećala da su ona i on jedno. Zato ju je toliko bolelo. Sada je shvatila da je posle njegovog odlaska ona umrla. I kao što to obično biva sa umiranjem, trebalo joj je baš puno vremena da se iz sveta mrtvih vrati. Kao posle neuspešne transplantacije kada telo odbaci novi organ, on je odbacio nju. Ona je celo svoje mlado i jedro telo, a naročito svoju dušu obavijala oko njega, prepuštajući mu se, kao što je verovala da se i on njoj prepušta. Koliko je samo bila naivna! Nekada je mislila da su ona i on bile dve tečnosti koje su se trebale pomešati i napraviti divan koktel, ali ispostavilo se da je on bio ljigavo ulje koje je isplivalo na površinu, dok je ona bila smrdljiva voda koja je potonula na dno.

Sama pomisao da se on vraća ju je ispunila užasom. Nije bila sigurna da li je on nju želeo da povredi, ali rane od te povrede su još uvek bile sveže. Činilo joj se da te rane nikada neće zaceliti, čak iako ih dugo nije previjala.

Osećala je da suze naviru, njena ramena su se nemoćno povijala unapred, glavu je neveselo pognula, dok su njene grudi ubrzano gubile bitku sa gravitacijom. Kada se u ovom trenutku sećala svog života sa njim, kao da je bila jedna lepa činija puna raznog voća ili nekih grickalica, ali kada su se rastali kao da je to svo voće istrulilo. A onda je počeo da se širi smrad, došle su male i uvek dosadne sirćetne mušice. I dok je bila tako utrnula od bola, vremenom je došao neko (ko? Nije bila u potpunosti sigurna da li je to uradila sama, ili uz pomoć prijateljica, ili je u pitanju bila neka vrsta božanstva ex machina) ko je tu činiju ispraznio od džibre, a potom dobro isprao. Iako je sada bila čista, osećala se neispunjenom. Kao da je neko iznenada izvukao dušu iz njenog tela, osećala je prazninu u sebi, vakuum, koji je izazivao imploziju njenog tela. Bol, nemoć, očaj i bes su u potpunosti zavladali njenim celim bićem. Tiho je jecala njegovo ime, potpuno utrnula od bola, nesvesna ičega u sebi, a kamoli izvan sebe.

I tačno u trenutku kada je očekivala prvu suzu da krene iz levog oka, sve je prestalo. Kao da je bila avion koji je iznenada napustio polje jakih turbulencija i nastavio sa mirnim letom. Setila se kako u početku nije verovala da će uspeti da se vrati među žive, ali je ipak prešla taj put, i kao Feniks iz pepela ponovo zasijala punim žarom! Ovo je bio taj trenutak.

Nikakav zvuk nije dopirao do njenih ušiju, pošto je soba bila potpuno mirna. Njene braon oči su vrlo izoštreno gledale po sobi, ne tražeći ništa specijalno u tom poznatom vidiku. Tada je primetila da do tog trenutka uopšte nije disala. Zatim je polako zatvorila oči i polako duboko udahnula. Kao da ju je taj udisaj napumpao, njeno telo se ispravilo, ramena se zategla, grudi su dostigle nekadašnju čvrstinu, ruke su mirno stajale u njenom krilu. Samo joj je glava još uvek bila blago spuštena. Sada je bila potpuno svesna svoga tela, činilo joj se kao da može da se identifikuje sa svakom pojedinačnom ćelijom u svom telu.

Nije bila svesna šta se tačno desilo, ali činilo se kao da je stigla do srca oluje, do mesta gde vlada potpuni mir, koji se u trenutku prelio u nju. Sve one kafe i pića koja je ispijala sa svojim prijateljicama su bile potpuno bezvredne u poređenju sa ovim trenutkom. Nalet adrenalina koji je započeo njegovim imenom je iz nekog potpuno nepoznatog razloga prestao, njeno srce je ravnomerno pumpalo krv kroz organizam. Zatim je ispustila sav vazduh iz pluća i polako ponovo udahnula. Sa tim udahom je malo podigla glavu, otvorila oči i blago izbacila donju vilicu. Konačno je vrlo tiho i mirno rekla „Marko!“ dok joj je na usnama igrao zagonetan osmeh. Ne mora i ovoga puta sve da bude kao ranije. Ovoga puta, bila je spremna!

***

Marko! The name struck her like thunder, causing an earthquake in her soul and body. In an instant, she froze, incapable of any articulated move. Then her knees shook, a wave that spread to her whole body, all the way up to the lower jaw. Terrified, she kept saying "Marko! Marko!"

Chaos broke out in her soul, because she remembered everything. Every word, every look, every kiss. Once again she saw the amount of her being that she put into that man and once again she thought that she could never forgive him leaving her. Only now was she able to put into words exactly all the feelings she had for him. While they were together, she did not think of herself as a whole, rather she believed from the bottom of her heart that she was one only with him. That's why it hurt so much.

Once again she remembered how she put her young body and soul around him, giving in to him, believing he was also giving in to her. How naive! She used to think that the two of them were two drinks destined to mix and make a beautiful cocktail, but it turned out that he was the slimy oil that came to the top, and she was smelly water that fell to the bottom. She was rejected like an organ after transplantation. She wasn't sure if his intention was to hurt her, but it is what he did. She thought that she could never heal. Furthermore, she felt as if she died after he was gone.

Now she could feel tears building up, her shoulders and head bowed, her breasts were rapidly losing the battle against gravity. Once again she remembered the good times, feeling fresh like a bowl of fruit. Then he left, the fruit rotted away, spreading the smell and attracting the flies. After all this time, someone (time?) washed and dried the bowl. Although clean, she felt empty, a vacuum that caused her body to implode. As if someone just took the soul out of the body. Pain, powerlessness, misery and rage took over. She was whimpering his name, numb with pain, totally unaware of the world around her.

The very moment she felt first tear appearing in the corner of the left eye, something snapped. The tear never made it. She felt at peace. Eye of the storm. Everything stopped. She imagined she was an airplane that suddenly left the strong turbulence field and continued with smooth flight. If she really did die, THIS was the moment of resurrection. The Phoenix will fly again!

No sound reached her ears, because the room was still. Her brown eyes wandered aimlessly across the room. Then she noticed that she wasn't breathing. Instead of panic, she felt full control. She stayed like that, her lungs empty, for a second or two, and then she took a long breath. It pumped her up, straightened her body, stretched her shoulders, breasts reached former firmness, her hands laid at her knees. Only the head remained lowered, but she had control over it. She was aware of every single cell in her body, she reckoned.

She closed her eyes, emptied her lungs once again, and filled them up again. She lifted her head, opened her eyes and put her lower jaw just a bit to the front. Finally, slowly and quietly, she said „Marko!“ while a glimpse of a viscous smile danced on her lips. Things don't have to be the same this time. This time, she was ready!

It's good - Dobro je

Well, life's very good at this point. The job is more than OK, money as well, I finally get to receive my new passport tomorrow, ao the day after I can go back to Serbia for 10 year highschool reunion. I guess it will be OK, although I don't really give a shit about most of the fockers there. But to remeber once again those carefree days that were only 10 years ago (where did the time go?)... It's always quite inspiring, ain't it?
The living here in Switzerland is wonderful, I'm in Baden, very very small town near Zürich, and I have everything I need here. It's only been three months that I'm out of Serbia, and I felt no nostalgy whatsoever. Maybe I'm to short period of time here, but there's absolutely nothing that I can say "If I was in Serbia, this would be so much easier!"

Pa, zivot je veoma dobar u ovom trenutku. Posao je vise nego OK, novac takodje, sutra mi konacno stize novi pasos, tako da u cetvrtak mogu da putujem u Srbiju na 10 godina mature. Pretpostavljam da ce biti OK, iako me uglavnom bas zabole za vecinu likova tamo. Ali setiti se tih bezbriznih dana koji su bili pre samo 10 godina (kuda ode vreme)... To je uvek inspirisuce, zar ne?
Ziveti ovde u Svajcarskoj je prelepo, nalazim se u Badenu, vrlo vrlo malom gradicu blizu Ciriha, i imam ovde sve sto mi treba. Proslo je samo tri meseca otkako sam van Srbije, i ne osecam nikakvu nostalgiju. Mozda sam isuvise kratko ovde, ali ne postoji nista za sta bih mogao reci "Da sam u Srbiji - ovo bi mi bilo lakse!"